Povijest pekare kruha.

Pečenje kruha ima dugu i bogatu povijest koja seže još u drevne civilizacije. Prve poznate pećnice koristili su stari Egipćani oko 2500 godina prije Krista za pečenje kruha i peciva. Te prve pećnice bile su jednostavne glinene konstrukcije s vatrom koja je gorjela unutra, a kruh se stavljao na vrući pepeo da se peče.

Pekarstvo je postalo raširenije s Rimskim Carstvom, jer su Rimljani gradili velike javne pekare kako bi svojim građanima opskrbili kruhom. U tim se pekarnicama kruh pekao u pećima na drva, a pripremao se od brašna, vode, a ponekad i mlijeka ili jaja.

U srednjem vijeku kruh se uglavnom pekao u samostanima jer se proizvodnja kruha smatrala oblikom milosrđa. Pekari su također počeli koristiti veći izbor žitarica, uključujući raž i zob, za izradu kruha.

U 19. i 20. stoljeću pečenje kruha doživjelo je značajne promjene uvođenjem komercijalnog kvasca, rashladnih uređaja i mehanizacije. Ovaj napredak omogućio je masovnu proizvodnju kruha i također omogućio razvoj novih vrsta kruha, kao što su sendvič kruh i prethodno narezani kruh.

Danas je kruh još uvijek osnovna namirnica u mnogim kulturama diljem svijeta i proizvodi se na razne načine, od malih zanatskih pekarnica do velikih komercijalnih operacija.

Povijest pečenja kruha u 1. stoljeću.

Pečenje kruha ima dugu povijest koja seže još u drevne civilizacije, a 1. stoljeće nije bilo iznimka. U 1. stoljeću nove ere kruh je bio glavna namirnica u Rimskom Carstvu i konzumirali su ga ljudi svih društvenih klasa. Rimljani su pekli kruh u pećnicama na drva i koristili razne žitarice, uključujući pšenicu, ječam i proso, za izradu različitih vrsta kruha.

Kruh se obično pravio od brašna, vode, a ponekad i mlijeka ili jaja. Tijesto se mijesilo i oblikovalo u pogače koje su se zatim pekle u pećnici. Rimljani su također koristili razne tehnike za davanje okusa svom kruhu, uključujući dodavanje bilja, začina i sjemenki u tijesto.

Osim što je bio osnovna namirnica, kruh je imao važnu društvenu i kulturnu ulogu u rimskom društvu. Kruh se često darivao, a koristio se i kao oblik valute. Zapravo, rimska riječ za "kruh" (panis) također se koristila za označavanje novca.

Pečenje kruha nastavilo se razvijati i mijenjati kroz stoljeća, a danas je glavna hrana u mnogim kulturama diljem svijeta.

Povijest pečenja kruha u Kini.

Kruh je stoljećima glavna namirnica u Kini, a povijest pečenja kruha u Kini usko je povezana s razvojem uzgoja pšenice u regiji. Pšenica je u Kinu unesena iz središnje Azije prije oko 2000 godina i brzo je postala popularna žitarica za pravljenje kruha i drugih pekarskih proizvoda.

U drevnoj Kini kruh se pripremao u pećima na drva i obično se pravio od pšeničnog brašna, vode, a ponekad i mlijeka ili jaja. Tijesto se mijesilo i oblikovalo u razne oblike, poput okruglih kruhova ili dugih štapića, a potom peklo u pećnici.

S vremenom se pečenje kruha u Kini razvilo i promijenilo. U 19. i 20. stoljeću uvođenje komercijalnog kvasca i mehanizacije revolucioniralo je proizvodnju kruha u Kini, omogućivši masovnu proizvodnju kruha i razvoj novih sorti.

Danas je kruh popularna hrana u Kini i konzumira se u mnogo različitih oblika, uključujući lepinje, kiflice i štruce na zapadnjački način. Kineske pekare i supermarketi nude širok izbor krušnih proizvoda, uključujući tradicionalne i moderne vrste kruha.

Povijest pečenja kruha u starom Egiptu.

Kruh ima dugu povijest u starom Egiptu i bio je glavna namirnica u regiji tisućama godina. Prve poznate pećnice koristili su stari Egipćani oko 2500 godina prije Krista za pečenje kruha i peciva. Te prve pećnice bile su jednostavne glinene konstrukcije s vatrom koja je gorjela unutra, a kruh se stavljao na vrući pepeo da se peče.

Stari Egipćani koristili su razne žitarice, uključujući pšenicu i ječam, za pravljenje kruha. Također su dodavali sastojke poput meda, datulja i grožđica u tijesto kako bi kruhu dali okus. Kruh je imao središnju ulogu u prehrani starih Egipćana, a konzumirali su ga ljudi svih društvenih klasa.

Osim što je bio osnovna namirnica, kruh je također bio važan dio vjerskih obreda i često se koristio kao ponuda bogovima. Proizvodnja kruha se u starom Egiptu smatrala plemenitim zanimanjem, a pekari su uživali visok društveni status.

Pečenje kruha nastavilo se razvijati stoljećima, a danas je glavna hrana u mnogim kulturama diljem svijeta.

Povijest pečenja kruha s povrćem.

Dodavanje povrća tijestu za kruh relativno je novi razvoj u lu povijesti pečenja kruha. Dok se povrće stoljećima koristilo za dodavanje okusa i hranjivosti kruhu u raznim kulturama, široka upotreba povrća kao glavnog sastojka kruha počela je tek u 20. stoljeću.

Jedan od najranijih primjera kruha napravljenog od povrća je popularni irski soda kruh, koji se pravi od brašna, sode bikarbone, soli i mlaćenice. Iako nije tradicionalni sastojak, ribana mrkva ili grožđice ponekad se dodaju kako bi kruhu dali okus i slatkoću.

70-ih godina prošlog stoljeća kruh s povrćem počeo je dobivati na popularnosti jer su ljudi postali zainteresiraniji za uključivanje više povrća u svoju prehranu. Ovaj trend je doveo do razvoja novih vrsta kruha, kao što su kruh od tikvica, kruh od bundeve i kruh od slatkog krumpira.

Danas je kruh s povrćem popularan izbor za one koji svojoj prehrani žele dodati više hranjivih tvari, a može se pronaći u raznim oblicima, uključujući štruce, peciva i peciva. Povrće se koristi u pečenju kruha na različite načine, uključujući ribanje, pasiranje i umetanje u tijesto.